reinkarnacija
O REINKARNACIJI
Onaj ko ne vjeruje u reinkarnaciju, ne vjeruje ni u dušu, jer, po njegovoj logici duša nije postojala prije rođenja, i ne može postojati ni poslije smrti tijela. To je materijalistički stav. U smrtnom tijelu ne može nastati besmrtna duša. Ako je duša postojala prije rođenja, postojaće i nakon umiranja tijela, i to se zove inkarnacija. I ne postoji nijedan logičan ni duhovan razlog zašto se inkarnacija ne bi ponavljala, kao reinkarnacija. Uostalom, očigledno je da jedan život nije dovoljan da duša stekne božansku zrelost, mnogi ljudi žive monotonim i skromnim životima, a mnogi i umiru mladi. Priroda i sadržajnost života i iskustava svakoga od nas pokazuju da njegova uzročnost ne može biti ograničena samo na ovaj jedan život. Složenost i svrsishodnost biološkog života suviše su veliki da bi služili samo jednom životu sačinjenom od ishrane, spavanja, rada i umiranja. Sve ukazuje na širi kontekst, na višu perspektivu u kojoj je ljudski život u fizičkom tijelu samo jedna epizoda i dio. Ako bi neki đavo htio da zarobi ljudsku svijest, onda bi upravo uveo takvo vjerovanje: da ne postoji reinkarnacija. Time bi svijest duše zatvorio u samo jedan život bez perspektive, i tako joj razvio strah i mentalitet roba. Nažalost, na takvom mentalitetu se zasnivaju sve judeo-hrišćanske institucije. Crkva je zabranila vjerovanje u reinkarnaciju zato što je to povezano sa principom karme, vjernici bi tada odgovornost za svoje spasenje tražili u sebi i svojim postupcima i tako bi se izgubio neprikosnoveni autoritet crkve, a taj autoritet crkva sama sebi daje tvrdeći da je spasenje moguće samo kroz njenu institucionalizovanu dogmu. Time bi se takođe srušila i temeljna dogma crkve da su ljudi iskonski grešni, samo zato što su ljudi, a ne zato što su nešto loše učinili. Dogma o iskonskom grijehu cijelog čovječanstva je zapravo program za kontrolu uma putem usađivanja krivice, straha i mentaliteta roba. Učitelji izvornog, ranog (pre crkvenog) hrišćanstva su poučavali da je rođenje u fizičkom svijetu silazak duha u materiju, a da je smrt u fizičkom tijelu rođenje u duhovnom svijetu – proces. ponovnog rađanja (Jevandelje po Jovanu, 3:3,5)
Onaj ko ne vjeruje u reinkarnaciju, ne vjeruje ni u dušu, jer, po njegovoj logici duša nije postojala prije rođenja, i ne može postojati ni poslije smrti tijela. To je materijalistički stav. U smrtnom tijelu ne može nastati besmrtna duša. Ako je duša postojala prije rođenja, postojaće i nakon umiranja tijela, i to se zove inkarnacija. I ne postoji nijedan logičan ni duhovan razlog zašto se inkarnacija ne bi ponavljala, kao reinkarnacija. Uostalom, očigledno je da jedan život nije dovoljan da duša stekne božansku zrelost, mnogi ljudi žive monotonim i skromnim životima, a mnogi i umiru mladi. Priroda i sadržajnost života i iskustava svakoga od nas pokazuju da njegova uzročnost ne može biti ograničena samo na ovaj jedan život. Složenost i svrsishodnost biološkog života suviše su veliki da bi služili samo jednom životu sačinjenom od ishrane, spavanja, rada i umiranja. Sve ukazuje na širi kontekst, na višu perspektivu u kojoj je ljudski život u fizičkom tijelu samo jedna epizoda i dio. Ako bi neki đavo htio da zarobi ljudsku svijest, onda bi upravo uveo takvo vjerovanje: da ne postoji reinkarnacija. Time bi svijest duše zatvorio u samo jedan život bez perspektive, i tako joj razvio strah i mentalitet roba. Nažalost, na takvom mentalitetu se zasnivaju sve judeo-hrišćanske institucije. Crkva je zabranila vjerovanje u reinkarnaciju zato što je to povezano sa principom karme, vjernici bi tada odgovornost za svoje spasenje tražili u sebi i svojim postupcima i tako bi se izgubio neprikosnoveni autoritet crkve, a taj autoritet crkva sama sebi daje tvrdeći da je spasenje moguće samo kroz njenu institucionalizovanu dogmu. Time bi se takođe srušila i temeljna dogma crkve da su ljudi iskonski grešni, samo zato što su ljudi, a ne zato što su nešto loše učinili. Dogma o iskonskom grijehu cijelog čovječanstva je zapravo program za kontrolu uma putem usađivanja krivice, straha i mentaliteta roba. Učitelji izvornog, ranog (pre crkvenog) hrišćanstva su poučavali da je rođenje u fizičkom svijetu silazak duha u materiju, a da je smrt u fizičkom tijelu rođenje u duhovnom svijetu – proces. ponovnog rađanja (Jevandelje po Jovanu, 3:3,5)
